U nedjelju, 14. svibnja u 11 sati, nastavlja se Ciklus koncerata nedjeljom u foyeru HNK u Zagrebu nastupom Ansambla trombonista u sastavu:
Alan Bošnjak – trombon, alt trombon; Ivan Bošnjak – trombon; Mate Đuzel – trombon;
Marin Rabadan – trombon i Željko Kertez – tuba.
Gošće su Adela Golac Rilović, sopran i Gorana Biondić Ruško, sopran.
Ciklus je zamišljen kao zajednički projekt Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Udruge hrvatskih trombonista i tubista Busina, a održava se pod pokroviteljstvom Vodnikove jedanput mjesečno (osim u iznimnim slučajevima), nedjeljom u foyeru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Program koncerta:
1. Gioachino Rossini William Tell, uvertira

2. Charles Gounod Romeo i Julija, arija Julije Je Veux Vivre
Solistica: Gorana Biondić Ruško

3.Giacomo Puccini Gianni Schicchi, arija Laurette O, mio Babbino caro
Solistica: Adela Golac Rilović

4. Richard Wagner Tannhäuser, Zbor hodočasnika

5. Giuseppe Verdi Traviata, arija Violette Sempre libera
Solistica: Gorana Biondić Ruško

6. Giacomo Puccini Turandot, arija Liu Tu, che di gel sei cinta
Solistica: Adela Golac Rilović

7. Giuseppe Verdi Aida, Triumfalni marš

8. Gaetano Donizetti Kći pukovnije, arija Marie Salut ŕ la France
Solistica: Gorana Biondić Ruško

9. Jacques Offenbach Orfej u podzemlju, Can-Can

10. Antonín Dvořák Rusalka, arija Rusalke Měsíčku na nebi hlubokém
Solistica: Adela Golac Rilović

11. Ivan pl. Zajc Nikola Šubić Zrinjski, finale opere U boj, u boj

Polaznici Vodnikove ulaznice za ovaj koncert mogu podići na blagajni kazališta uz predočenje svoje kartice pogodnosti.

SVIJET JEZIKA prva je priznata škola stranih jezika u Hrvatskoj, tj. prva škola koja je dobila akreditaciju Ministarstva obrazovanja za svoje programe, koji su time postali dio ukupnog obrazovanja RH.

Dobivena akreditacija najviši je standard i priznanje koje može postići jedna obrazovna institucija, te podrazumijeva, osim akademske izvrsnosti, suvremene nastavne programe i predanost održanju visokih akreditacijskih standarda.

SVIJET JEZIKA ima akreditaciju za 7 stranih jezika: engleski, njemački, talijanski, francuski, španjolski, ruski i hrvatski.

Nastavni programi za navedene jezike, kao i 6 stupnjeva znanja (A1, A2, B1, B2, C1, C2), potpuno su prilagođeni CEFR-u (Common European Framework od Reference for Languages, tj. Zajednički europski referentni okviz za jezike), temeljnom dokumentu Vijeća Europe koji jasno i precizno definira standarde učenja, poučavanja i vrednovanja znanja stranih jezika.

Svjedodžba SVIJETA JEZIKA javna je isprava, s pravom upisa u e- radnu knjižicu.

Vodnikova je i škola suradnica Sveučilišta u Zagrebu. Naime, studenti stranih jezika Filozofskog fakulteta u Zagrebu u Vodnikovoj stječu praktična znanja iz metodite nastave stranih jezika.
Stručnu obuku obavljaju pod nadzorom svojih mentora - profesora Vodnikove - koje je Filozofski fakultet proglasio mentorima i od kojih studenti dobivaju ocjenu za praktični dio kolegija Metodika nastave stranih jezika.

Vodnikova desetljećima izvodi nastavu u tvrtkama i ustanovama u Zagrebu i izvan Zagreba, za njihove zaposlenike.
Nastava se odvija u prostorijama naručitelja, može biti grupna ili individualna i može se odvijati dinamikom koju odabere naručitelj te u vrijeme koje odabere naručitelj.

Zahvaljujući predanom i profesionalnom radu svojih profesora, te njihovoj ljubavi prema svome zvanju, Vodnikova je već gotovo 70 godina uspješna škola stranih jezika.

O Centru za strane jezike d.d., osnivaču priznate škole SVIJET JEZIKA

Centar za strane jezike (popularno zvan Vodnikova) utemeljen je 1952. godine i bio je prva škola na svijetu u kojoj se od samoga početka strane jezike učilo po tada novoj metodi poznatoj po imenu audio-vizualna metoda, koja je korjenito promijenila i unaprijedila dotadašnji način učenja stranih jezika.
Sve ostale, kasnije nastale metode bile su i jesu samo razne izvedenice iz te temeljne metode.

Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća Centar je organizirao seminare za profesore stranih jezika iz gotovo svih europskih zemalja (Austrije, Belgije, Bugarske, tadašnje Čehoslovačke, Danske, Francuske, Italije, Mađarske, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Rumunjske, Rusije (tada SSSR), Španjolske, Švedske, Turske, Velike Britanije), koji su potom spoznaje o toj novoj nastavnoj metodi prenosili u svoje zemlje.

Godine 1961., na natječaju Ujedinjenih naroda, Centar je odabran kao škola koja će uvesti audio-vizualnu metodu na egipatska sveučilišta, gdje su profesori Centra bravili 6 mjeseci upućujući egipatske kolege u sve oblike audio-vizualne metode i u potrebna nastavna pomagala.

Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća Centar je audio-vizualnu metodu uveo u više od 90 gradova u Hrvatskoj, te u više stotina škola u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Sloveniji, Srbiji, Vojvodini i na Kosovu.

Tijekom duge povijesti Centra profesori Centra napisali su, a Centar objavio, više od 80 udžbenika za učenje stranih jezika - engleskoga, francuskoga, njemačkoga, španjolskoga i talijanskoga, te hrvatskoga za strance. Svi udžbenici Centra dobivali su izvrsne ocjene Ministarstva obrazovanja.

Kako bi Vodnikova udovoljila zakonskim uvjetima i mogla steći akreditaciju za svoje nastavne programe, te slijedom toga izdavati priznate svjedodžbe, Centar je 2007. godine osnovao ustanovu SVIJET JEZIKA.

Specijalizirani tečajevi namijenjeni su određenom profilu zanimanja te imaju svoje specifične ciljeve i sadržaje.
Cilj svakog tečaja jest usvajanje i unaprjeđenje jezičnih vještina radi postizanja samopouzdanja u nastupu u međunarodnom okruženju.

Za više informacija stojimo Vam na raspolaganju na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. i na tel. 01/4877 800.

White lies
Obične, male laži.
Varijacija na temu.
Rastezljiva interpretacija prave istine. Whatever!
Ako izbjegavamo reći istinu često izgovaramo male bezazlene laži (white lies) koje nikome ne štete, osobito ako su izrečene u namjeri da nekoga ne povrijede. Na primjer, frendica ima novu frizuru. Pita vas:
Što misliš, kako mi stoji?
Vama se baš ne sviđa, li je ne želite povrijediti pa zato kažete:
Nije loše!
Neke male laži spašavaju prijateljstva, neke ublažavaju neugodne situacije, nekima kupujemo vrijeme.
Nastaju spontano i svi im pribjegavamo, htjeli mi to priznati ili ne. Ako pomažu nakratko i ponekad. Neka! Ljudski je griješiti.
Nisam sigurna da postoje crne laži, ali sam sigurna da postoji:
- white widow, white flag (shows that you accept you’re defeated), nights in white saten, white sandy beaches, white magic, WASP (white anglosaxon protestant) i da možete:
- turn white (because you are frightened, angry or ill) and get white as a sheet, a ako ste pošteni ili fer, onda ste whiter than white (hero) or with lily white reputation.
Svi ste vjerojatno čuli za:
- white cliffs of Dover – white cliffs along the coast of southern England
- white collar workers – office workers as opposed to blue collar workers (doing physical work).
Moje omiljene male laži:

Dobro sam!
Ma, ja sam to već zaboravila!
Baš me briga!

This is a story about four people named Everybody, Somebody, Anybody and Nobody. There was an important job to be done and Everybody was sure that Somebody would do it. Anybody could have done it, but Nobody did it. Somebody got angry about that, because it was Everybody’s job. Everybody thought Anybody could do it, but Nobody realized that Everybody wouldn’t do it. It ended up that Everybody blamed Somebody when Nobody did what Anybody could have.

Iako se radi o zanimljivoj igri riječi, ono što se može pročitati među redcima osobna je, a ne kolektivna odgovornost.Jednostavno rečeno, nitko nije obavio taj važan posao jer je svatko mislio da će to već obaviti netko drugi. Na kraju se netko naljutio (šef, naravno!) jer je to mogao obaviti bilo tko, a kako nije, svatko je prebacivao krivicu na nekog drugog jer nitko nije napravio ono što je mogao obaviti ama baš svatko!Na kraju, nitko nije obavio ono što je trebalo.

Stoga, želite li uspjeti u životu, ne budite poput likova iz ove priče. Ne krivite druge za svoje propuštene prilike, ne odgađajte odluke, ne tražite isprike i, napokon, uzmite život u svoje ruke. Easier said than done!

Uz malo sreće i puno optimizma, možete imati život kakav želite, zato:

- Dajte sve od sebe!
- Odnosite se s dužnim poštovanjem prema drugima!
- Pomognite kad god možete i ne očekujte ništa zauzvrat!
- E, da, još nešto, važno je znati što želite, kuda idete i kamo želite stići, jer ćete u protivnom vjerojatno završiti negdje drugdje!

"Qual è colui che forse di Croazia viene a veder la Veronica nostra, che per l’antica fame non sen sazia, ma dice nel pensier, fin che si mostra: 'Signor mio Gesù Cristo, Dio verace, or fu sì fatta la sembianza vostra?" (Dante, Paradiso, XXXI, 103-108)
"Like one who comes from Croatia perhaps to see our cloth of Veronica, and is not sated with looking because of its ancient fame, but, as long as it is visible, says, in thought:

‘Lord Jesus Christ, true God, was this then your face?’ ...

(Dante, Paradise, Canto XXXI:103-108, translation: A. S. Kline)

Veronica (vera icona - true icon, the image of Christ), shows us the image of Jesus Christ, known as Veronica's veil.

Dante spent some of his time travelling in Croatia (including Zagreb, where his great-grandson opened a pharmacy). Accompanying him on his journey was the Croatian Bishop, the Blessed Augustin Kažotić.

Croatia was the country that served the great Dante, the unquestioned father of European literature in the sense of today's pan-European integration, as an example of a country from which pilgrims came to wonder at the face of Christ impressed on the veil of St. Veronica, the woman who wiped His divine blood, sweat and spit covered face on His way to the cross. These pilgrims were from Croatia, on their way to the source of holiness, culture and knowledge - Rome. In today's terms, we would say that they were those who were firmly walking the path of European integration. So Dante took Croatia as an example of a far-away, undeveloped country, which had firmly decided to be part of the western cultural world. The fact that Dante's choice of Croatia was aided by the appropriate rhyme (Croazia - sen sazia), does not in any way detract from the significance or importance of that choice. Croatia was to quickly prove its status in its nickname "Antemurale Christianitatis" (the “bulwark of Christianity”), which it earned by its bloody struggle and sacrifice defending European and Christian values from the onslaught of the Ottoman Empire. We mention all this because in some western European circles there is a persistent and malevolent tendency to belittle and even to ignore Croatia. This tendency has continued until the most recent times, up to the Greater Serbian aggression against Croatia, aggression which those circles whole-heartedly supported. That is why it is good to know that one of the greatest Europeans, Dante Alighieri, back at the beginning of the 14th century, knew very well who the Croats were and where Croatia was, in contrast, for example, to the Great Hungarian politician, Lajos Kossuth, the arrogant minion of those same western European circles, who in the 19th century, "did not see Croatia on the map", and also in contrast to the just as arrogant prosecutors and judges in the initial period of the work of the court in The Hague, who prosecuted Croats and condemned them simply because they dared to be Croats. These same arrogant western European circles existed long ago.

The Croatian nobleman, Count Vuk Frankopan, gave a famous speech to Emperor Charles V and the German aristocracy in Augsburg in 1530, advocating the defence of the remainder of the remnant of the once famous Croatian kingdom (Ivo Frangeš, The History of Croatian Literature). And what was Europe's reaction to his desperate cry and call for help? Nothing. They completely ignored it. Just like in 1991. But it is good to know that the greatest names have always recognized us. Like Dante Alighieri. Like Saint John Paul II. Like Alain Finkielkraut, the French philosopher. Like Marco Pannella, the leader of the Transnational Radical Party, who spent the very first days of the aggression alongside the Croatian defenders in the trenches at Osijek. Like Alois Mock. Like Hans-Dietrich Genscher. Like Mother Teresa. And like, in the end, the greatest Russian alive today, the world chess champion for many years, Gary Kasparov, who, as he himself admits, stood on Croatia's side for the simple reason that Croatia was under attack. In the period between the two World Wars, the shameful silence of the great wide world following the assassination of Stipica Radić was broken by one of the greatest - Albert Einstein - writing an article in the New York press which disclosed the crimes of the Karađorđević dynasty, which that same, rotten Europe priced so highly.
It is not our intention to speculate about conspiracy theories against Croats. Rather we would like to find a rational reason for the ignorant attitude of Europe towards Croatia. The reason lies in the fact that we are small. Croatia is small and the Croatian nation is small. But is that actually the case? True, the country is not big, but it is bigger than Switzerland and Belgium and The Netherlands and Denmark (without Greenland of course), and Slovakia, and no one thinks about those countries primarily on the basis of their size. We ourselves have contributed to the attitude of the world, as in many similar cases, by our own strange inferiority complex. We can still recall very well the clumsy advertising slogan for Croatian tourism, "A small country for a great holiday". Why "small"? As though that was important. What is important is the great holiday, and the actual size of the country is irrelevant. So what happens is that when people come to Croatia, with the idea in their heads that it is minuscule, some of them are surprised, like the Canadian taking a Croatian language course in Vodnikova, who for some reason had to travel from Osijek to Dubrovnik. When he reached the half way point, around Zagreb, he said to himself, "This country is actually big!"

Regarding the population, it is indeed small in the country as a whole, but first of all, you don't notice this fact on the streets of the cities, they are always busy, in large and small towns alike. And secondly, some countries, such as Norway, Denmark, Ireland, Scotland and Slovakia, have the same or slightly larger populations, and no one talks about them as demographically impoverished countries. Since a large number of Croatian nationals live in neighbouring Bosnia and Herzegovina, and since they are closely linked with Croatia, in their everyday lives and residence, and many of them have dual citizenship, the actual number of Croats in Croatia is in fact greater than the number of inhabitants in those European countries. And thirdly, a large number of Croats live abroad, in Western Europe, North America, South America, Australia and South Africa. These people also have deep links with their homeland, they often travel to it and most often raise their children in the Croatian spirit. There are probably more Croats living abroad than in Croatia. So it is no wonder that the Croatian Prime Minister came from an immigrant family, from Canada. And there is another story to tell that originates from Canada:

Manda (from Lika) was standing in front of her house in Toronto, when an old Indian walked past and asked where the Indian affairs office was in that part of town. She explained it to him, and he said,
- Madam, where are you from?
- Why do you ask? Manda asked
- Because you talk exactly like my father.
- And where was your father from? Manda asked
- I don't know but he always mentioned Lika, said the Indian.

That is the destiny of many Croats.

What about Croatian towns and cities? It is an unusual story. There are very few countries that can boast of so many beautiful and interesting towns and cities. We all still remember (those of us who are slightly older...) the famous speech by the late poet, Vlado Gotovac, given on Krešimirov trg in Zagreb, at the beginning of the shelling of Osijek and Vukovar: "When you look at Osijek, you see that that city was built in the finest style of Western European architecture, so that, like all other Croatian towns and cities, it is a testimony to the fact that we belong to the European cultural circle. Therefore our enemy wants to crush and destroy that architecture, to wipe out from the areas it conquers the traces of our belonging to Western Europe," (quoted from memory).
The large Croatian cities are arranged radially from the metropolis, which, for geo-political and historical reasons, is located in the north-west corner of the country. Three "rays" extend from Zagreb: one to the south-west towards Rijeka, the capital city of the Kvarner-Gorje region, one to the south towards Split, the capital city of Dalmatia and the second largest city in Croatia, and the third, to the east, to Osijek, the capital of Slavonija and Baranja. The question arises as to which Croatian town or city is the most beautiful. All Croatian towns and cities are beautiful, from Ilok, Županja, Čakovec and Samobor, Umag, Metković and Cavtat, to mention only the smaller, marginal, borderline or almost borderline towns. But since in fact the greatest and special feature of Croatia is our Adriatic Sea ("Mare nostrum croaticum"), it is natural to expect that the most beautiful Croatian town or city is situated on the coast. Somehow, due to its beautiful medieval architecture, the walls which encircle it, and its ideal position between the sea and Srđ, Dubrovnik is usually considered to be Croatia's most beautiful city. But try saying that to people from Split! No way! It is just like in the old song, "Sveti Duje ne će ni da čuje" (St. Domnius will hear nothing of it!). In any case, the greatest contemporary singer from Dubrovnik, Tereza Kesovija, perpetuated the claim that "Nima Splita do Splita" (There is no Split like Split) in her song, and that "Of all the places in the world, there is nowhere more beautiful than Split" (Od svih mista na svitu najlipši je Split), a city that grew up from an ancient Roman empirical summer residence. But we also have Zadar, which was the capital of Dalmatia, with the seat of the Dalmatian parliament, at the time when Dalmatia had its own political identity, before Split took over due to its size, industry, and importance in terms of transport and shipbuilding. And if that city had not suffered terribly in the demented allied bombing during the Second World War, it could be justifiably said that Zadar was the most beautiful Croatian city. Recently, on a Croatian television quiz show, when asked which city he came from, a contestant replied: "From the most beautiful city on the Adriatic". "Which one is that?" "I know that people from Dubrovnik and Split will be mad, but for me, that is Šibenik". And when we look at pictures of Šibenik rising from the sea, surrounded by greenery, with the finest individual monument of Croatian architecture, the Cathedral of St. James (sveti Jakov), built by Juraj Dalmatinac and surrounded by a maze of beautiful old houses with their red roofs, we have to admit that the man is right. Even Rijeka has some aces, as the most urban Croatian city, with its huge port, the River Rječina, the cosmopolitan Korzo, and the lovely great palaces in and around the harbour. Of course Osijek, although it has no sea, has the navigable Drava, the boats on it and the beaches alongside it, the oldest trams in Croatia, the old quarter - Tvrđa, and the finest centre in the sense of Western European urbanism in the style of the Secession. And what about the pearl of Istria - Pula, with the Arena and other Roman monuments, and its wonderful historicist architecture in the city centre? And the smaller towns in the interior of the peninsula? And no words are needed at all for the coastal towns of Rovinj, Poreč and Labin. In the north there is Varaždin, "Croatia's reserve capital", a city of the Baroque, with picturesque central-European churches and neatly arranged streets and squares, just made for "španciranje" (walking the streets - to see and be seen, and take part in the annual "Špancirfest" street festival)

And what about all those jewels – the cities and towns on the Adriatic coast and the islands? From Lovran and the first beautiful tourist destination Opatija, to Crikvenica, Krk and its cathedral, Omišlj, Malinska, Vrbnik and Baška, to Rab, its cathedral and bell tower and Lopar, then Cres, Osor with its cathedral, Veli Lošinj, Senj, Karlobag, Pag and Novalja, Nin and its old Croatian chapel, Preko and Kali on Ugljan, Pakoštane, Biograd, Vodice, Tkon on Pašman, Prvić, Primošten, Zlarin, Sali on Dugi otok, Murter, Tribunj, Rogoznica,Trogir and its cathedral, Kaštel, Omiš, Makarska and its cathedral, Brele and Baška Voda, Zaostrog and Tučepi, the towns on Šolta, then Supeter, Pučišće and Postire on Brač, Hvar and its cathedral, Jelsa and Stari Grad, Vis and Komiža, Korčula and its cathedral, Blato and Vela Luka, the towns on Pelješac – Trpanj and Orebić, the towns on Mljet, Lastovo, the towns on Šipan, Lopud and Lokrum. Is there any end to these lists? Each of these cities and towns is a jewel of Mediterranean architecture in the heavenly setting of the sea and abundant Mediterranean flora.

While listing these coastal gems, many cities and towns of major historical and cultural have been somewhat overlooked, so we should mention them too: Solin with its Roman and old Croatian monuments, Sinj with its Alka and well-known shrine to the Virgin Mary, Imotski with its exquisite city centre, then Drniš, also in Dalmatia's inland area, as well as Knin, with its magnificent fortress built by King Zvonimir, then Pazin, Buzet, Beram, Grožnjan, Motovun and Buje in the interior of Istria, Gospić, the capital of Lika, Delnice, Slunj, Duga Resa, Karlovac and its four rivers, Petrinja, Ivanić-Grad, Krapina, Klanjec, Marija Bistrica, with its famous shrine to the Virgin Mary, Križevci with its Greek-Catholic cathedral, Ludbreg, Koprivnica, Kutina, Sisak and its cathedral and port on the Rivers Sava and Kupa, Nova Gradiška, Bjelovar and its cathedral, Daruvar with its spa, Lipik, Požega and its cathedral and picturesque main square, Pitomača, Virovitica, Našice, Slavonski Brod and the port on the River Sava, Slatina, Vinkovci, Orahovica, Gunja, Đakovo with Strossmayer's famous cathedral, Beli Manastir and the Hero Town on the Danube – Vukovar.

What about our metropolis? The huge wealth of songs dedicated to Zagreb is testimony enough to which city we love the most and which is our most beautiful city.
Then is it possible to talk about the beauties of Croatia without mentioning its national parks and nature parks, from the world-renowned Plitvice Lakes to the Kornati Islands, Briuni and Mljet, from Velebit and Paklenice to the Krka waterfalls, from Risnjak to Medvednica, from Učka to Lonjsko polje, from Telašćica to the Lastovo Islands, from Vransko lake, to Žumerak and the Samobor hills, and the abundant nature of Kopački rit?

About the Croatian language

U tebi sam vijek svoj proživio,

Drevni i lijepi jeziče Hrvata:

Rođen na morskom pragu tvojih vrata,

Polako sam te, uz trud, osvojio.

(Vladimir Nazor, Hrvatski jezik)

(In you I have lived my life,

The ancient and beautiful language of the Croats,

Born on the edge of the sea at your door,

I have conquered you slowly, taking great pains.)

"The fact that we Croats (the most typical bourgeois political complainers on the planet) are always in the right, is precisely because of our "Croatian Party of Rights" which gave bourgeois Croats our awareness of our rights". However, it truly is ridiculous constantly to lose court cases for nine hundred years, but to be in the right! Croats received Christianity from Rome, then they began to use the Glagolitsa script, and that anti-Rome, stubborn Glagolitsa resistance actually represented the first organized people’s uprising within the Roman Church, at the time when no one even dreamed about "nationality" in Europe."

(Miroslav Krleža, Ten Bloody Years)

It was not the Croats who invented the Glagolitsa script. It was invented by the holy brothers, Cyril and Methodius, missionaries to the Slavs. But Croats welcomed Glagolitsa most enthusiastically, as an expression of their national identity, "at the time when no one even dreamed about "nationality" in Europe." Moreover, Croats were the only Slavic nation who refined Glagolitsa to artistic and aesthetic perfection, beginning with the Baška Tablet (c. 1100) the exquisite colourful illuminations in Hrvoje's Missal (from the beginning of the 15th century), and the stunning incunabula from the end of the 15th century, such as the Croatian Glagolitsa Missal and the Kosinj Breviary (see the beautiful illustrations in Frangeš's History of Croatian Literature). Croats accepted Glagolitsa so completely that the Czechs, that is those for whom the script was originally intended, invited Croatian Glagolitsa scholars to Prague in the 14th century, so that they could study Glagolitsa in its Croatian, rounded form.

The golden age of Croatian Glagolitsa literature (roughly from 1075 to 1475) created an enclave with its own folk language within Western Christianity (Ivo Banac, Hrvatsko jezično pitanje (The Question of the Croatian Language)).
Od robstva bi davno u valih

Potonula Italija

O Harvatskijeh da se žalih

More otmansko ne razbija.

Vladislav Menčetić (1617-1666), poet from Dubrovnik, Trublja Slovinska

(Italy would have sunk deep

into the waves of the sea in slavery long ago

if the Ottoman sea

did not break on the Croatian shore)

In the age of the "remnant of the remnant", that is, the age of the greatest decline in Croatian sovereignty, the Dubrovnik Republic was the only light of unbroken sovereignty still shining. Therefore it is no wonder that Bartol Kašić (1575 – 1650), the writer of the first Croatian grammar, with a Jesuit background from the Island of Pag - where the čakavski dialect is used (Ivo Banac, Hrvatsko jezično pitanje), chose precisely the Dubrovnik local vernacular for the basis of his grammar, having become well acquainted with that form after staying in Dubrovnik. Moreover, as Banac says, "Church scholars recognized štokavski more and more as the most important form of Croatian", although the foundational work of Croatian literature, Marulić's Judita, was written in the ikavski-čakavica dialect. Considering the issue of the failure to publish Kašić translation of the Bible, in that same ijekavsko-štokavski version of the Croatian language, Marko Grčić wrote:

"...(moved) Pope Urban VIII, to prohibit its publication. His argument was, briefly, that the book had been translated into the Dubrovnik dialect and therefore no one outside that Diocese would be able to read it. However, what the experts alleged was not the case: even a superficial glance at Kašić's translation, that is to say, shows that he had, as the academician Radoslav Katičić perceptively remarks, the united future of the language of the Croats in his sights - of which his achievement was only the beginning – and not merely the stylization of the past of any one dialect, or even the syncretism of many of them” (Marko Grčić, Riječi, riječi, riječi (Words, words, words)).

Little by little, Kašić's work was accepted in principle, and it was given a strong boost by Gaj's reforms of the north-western, kajkavski Croatian literary language, and his declaration of Dubrovnik classics as examples of good writing. And the rest: Novine horvatske, Danica horvatska, Mihanović and Horvatska domovina, the rest is - history. History, which ends with the creation of the free Croatian state.

Just as the bard of Croatian literature, Slobodan Novak, said, also quoted from Marko Grčić's book Riječi, riječi, riječi: "Novak is unambiguous: "I sincerely express my respect for the person and work of the founder of the free Croatian state, Franjo Tuđman, and I feel deep gratitude to that great man of Croatia, without any naive illusions of his infallibility or superhuman purity, and without any party affiliation. With the sole regret that fate did not give him time to protect our state from globalization, the kind, it seems, that great men desire, to protect our independence from a fictitious Europe, and the Homeland War from condemnation by The Hague and its shameful justice."

Thank God, fate gave Slobodan Novak and all of us time to experience the acquittal of Generals Gotovina and Markač by the court in The Hague. In the context of Krleža's nine hundred years of losing court cases despite being in the right, after almost a thousand years, Croatia finally won a case in a court out there, in the great wide world. And not just any case! The greatest of all.

„Qual è colui che forse di Croazia viene a veder la Veronica nostra, che per l’antica fame non sen sazia, ma dice nel pensier, fin che si mostra: 'Signor mio Gesù Cristo, Dio verace, or fu sì fatta la sembianza vostra?'“ (Dante, Paradiso, XXXI., 103-108)
„K'o onaj koji iz Hrvatske valjda dolazi našu Veroniku zreti, što je se s davnog ne nasiti glada, u mislima zbori, gledajući: 'Moj Gospode, Isuse Kriste, pravi Bože, je li tvoja slika bila tada kao što ju vidim sad?'“ (Dante, Raj, pjevanje XXXI., stihovi 103-108, prijevod: Mate Maras)
Veronica (vera icona - prava ikona, slika Krista) predstavlja sliku Isusa Krista u nas poznatu kao Veronikin rubac.

Dante je dio svojih putovanja proveo u Hrvatskoj (uključujući i Zagreb, u kojemu je njegov praunuk otvorio ljekarnu). Na tome je putovanju u njegovu društvu bio i hrvatski biskup blaženi Augustin Kažotić..

Hrvatska, zemlja koja je velikom Danteu, neupitnom ocu europske književnosti u smislu današnjih paneuropskih integracija, poslužila kao primjer zemlje iz koje dolaze hodočasnici diviti se Kristovu liku otisnutu na rubac svete Veronike, žene koja mu je na Križnom putu tim rupcem obrisala krvavo, znojno i ispljuvano božansko lice. Hodočasnici su iz Hrvatske oni koji dolaze na izvor svetosti, kulture i znanja – u Rim. Današnjim rječnikom reklo bi se – oni koji čvrsto koračaju putem europskih integracija. Dakle, Dante uzima Hrvatsku kao primjer daleke i nerazvijene zemlje koja se čvrsto opredijelila biti dio zapadnoga kulturalnog svijeta. To što je Danteovu izboru Hrvatske pripomogla i odgovarajuća rima (Croazia – sen sazia) nimalo ne umanjuje znakovitost ni važnost toga izbora. Hrvatska će taj status ubrzo i dokazati svojim nadimkom „Antemurale Christianitatis“ (Predziđe kršćanstva), koji je stekla krvavom borbom i žrtvom na braniku europskih i kršćanskih vrijednosti pred najezdom Osmanlija. Sve to napominjemo zato što u nekim zapadnoeuropskim krugovima postoji uporna i zlobna tendencija omalovažavanja pa čak i ignoriranja Hrvata. Ta tendencija traje do najnovijeg doba, do velikosrpske agresije na Hrvatsku, agresije koju su ti krugovi zdušno podupirali. Zato je dobro znati da je jedan od najvećih Europljana, Dante Alighieri, još početkom XIV. stoljeća dobro znao tko su Hrvati i gdje je Hrvatska, za razliku od, primjerice, velikomađarskog političara Lajosa Kossutha, prepotentnog udvorice tim istim zapadnoeuropskim krugovima, koji u XIX. stoljeću „nije vidio Hrvatsku na zemljovidu“ i, za razliku od isto tako prepotentnih tužitelja i sudaca u prvom razdoblju djelovanja Haaškoga suda, koji su Hrvate optuživali i osuđivali naprosto zato što se usuđuju biti Hrvati. Isti ti prepotentni zapadnoeuropski krugovi postojali su još davno.

Hrvatski plemić grof Vuk Frankopan održao je pred carem Karlom V. i njemačkim staležima, u Augsburgu, znamenit govor 1530. god. zalažući se za obranu ostataka ostataka negda slavnoga Hrvatskoga kraljevstva (Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti). I kakva je bila reakcija Europe na njegov očajnički krik i poziv u pomoć? Nikakva. Potpuno ignoriranje. Kao i 1991. Zato je lijepo znati da su nas oni najveći uvijek prepoznavali. Kao Dante Alighieri. Kao sveti Ivan Pavao II. Kao Alain Finkielkraut, francuski filozof. Kao Marco Pannella, vođa Transnacionalne radikalne stranke, koji je već prve dane agresije solidarno s hrvatskim braniteljima proveo u rovovima u Osijeku. Kao Alois Mock. Kao Hans-Dietrich Genscher. Kao majka Terezija. I kao, na kraju krajeva, najveći današnji Rus, dugogodišnji svjetski šahovski prvak Gari Kasparov, koji je, po vlastitu priznanju, stao na hrvatsku stranu iz jednostavna razloga što je Hrvatska napadnuta. I u razdoblju između dvaju svjetskih ratova sramotnu je šutnju bijeloga svijeta poslije ubojstva Stipice Radića prekinuo jedan od najvećih – Albert Einstein – napisavši u newyorškom tisku članke koji raskrinkavaju zločine karađorđevićevske dinastije, koju je ta ista pokvarena Europa jako cijenila.

Nije nam namjera spekulirati na tragu nekakve teorije zavjere protiv Hrvata. Naprotiv, želimo naći racionalan uzrok toga ignorantskog stajališta Europe naspram Hrvatske. Taj razlog leži u činjenici da smo maleni. Hrvatska je mala i hrvatski je narod malen. No, je li baš tomu tako? Istina, zemlja nije velika, ali je veća i od Švicarske i od Belgije i od Nizozemske i od Danske (bez Grenlanda, naravno) i od Slovačke, a nitko o spomenutim zemljama ne razmišlja prvenstveno na osnovi njihove nevelike površine. Tome stajalištu bijeloga svijeta pridonijeli smo, kao i u mnogim sličnim slučajevima, i mi sami nekakvim čudnim kompleksom manje vrijednosti. Još se dobro sjećamo one nespretne nekadašnje promidžbene krilatice hrvatskog turizma „Mala zemlja za veliki odmor“. Zašto „mala“? Kao da je to bitno. Bitan je velik odmor, a kolika je površina zemlje sasvim je sporedno. I tako se događa da ljudi dolaze u Hrvatsku s fiksnom idejom da je minijaturna, a neki se od njih zatim iznenade, kao onaj Kanađanin na tečaju hrvatskoga jezika u Vodnikovoj koji je zbog nekog razloga morao autom putovati od Osijeka do Dubrovnika. I, došavši negdje do pola puta, kod Zagreba, kaže on sebi: „Pa velika je to zemlja!“

Što se tiče stanovništva, ono je u zemlji doista malobrojno, ali, kao prvo, na ulicama gradova to se ne opaža, uvijek je gužva, i u velikim i u malim gradovima. Kao drugo, neke zemlje, kao što su Norveška, Danska, Irska, Škotska i Slovačka, imaju jednako toliko ili neznatno više stanovnika pa nitko o njima ne govori kao o demografski siromašnim zemljama. A budući da velik broj pripadnika hrvatskoga naroda živi u susjednoj Bosni i Hercegovini i budući da su oni životno i boravišno vezani za Hrvatsku, a mnogi od njih imaju i dvojno državljanstvo, realan je broj Hrvata u Hrvatskoj zapravo veći od broja stanovnika u navedenim europskim zemljama. I, kao treće, neizmjerno mnogo Hrvata živi u iseljeništvu, u zapadnoj Europi, u Sjevernoj Americi, u Južnoj Americi, u Australiji, a i u Južnoafričkoj Republici. A ti su ljudi duboko povezani sa starom domovinom, često putuju u nju i najčešće odgajaju djecu u hrvatskom duhu. U iseljeništvu vjerojatno ima više Hrvata nego u domovini. Tako da nije čudno da je predsjednik hrvatske vlade došao iz iseljeništva, iz Kanade. A postoji i jedna anegdota iz Kanade: Stoji Manda (Ličanka) pred svojom kućom u Torontu, prolazi jedan stariji Indijanac i pita je gdje je u tome dijelu grada ured za skrb o Indijancima. Ona mu objašnjava, a on će:
- Madam, where are you from?
- Why do you ask?, pita Manda.
- Because you talk exactly like my father.
- And where was your father from?, upita Manda.
- I don't know but he always mentioned Lika, kaže Indijanac.

(- Gospođo, odakle ste?

- Zašto me to pitate?, pita Manda.

- Zato što govorite baš kao i moj otac.

- A odakle je bio Vaš otac?, upita Manda.

- Ja ne znam, ali je često znao reći "Lika", kaže Indijanac.)
To je sudbina mnogih Hrvata.
A hrvatski gradovi? Posebna je to priča. Rijetko se koja zemlja može pohvaliti tolikim brojem lijepih i zanimljivih gradova. Svi se još sjećamo (mi malo stariji) poznatoga govora pokojnoga pjesnika Vlade Gotovca na Krešimirovu trgu u Zagrebu, u vrijeme prvih bombardiranja Osijeka i Vukovara. „Pa kad vi pogledate Osijek, vidite kako je taj grad izgrađen u najreprezentativnijem stilu zapadnoeuropske arhitekture tako da on, kao i ostali hrvatski gradovi, predstavlja svjedočanstvo naše pripadnosti europskom kulturnom krugu. Stoga neprijatelj želi satrti i uništiti tu arhitekturu kako bi s osvojena područja izbrisao tragove naše uključenosti u zapadnu Europu“ (citirano po sjećanju).

Veliki su hrvatski gradovi raspoređeni zrakasto u odnosu na metropolu, koja je, zbog geopolitičkih i povijesnih razloga, smještena u samom sjeverozapadnom kutu zemlje. Od Zagreba se šire tri zrake – jedna jugozapadna prema Rijeci, glavnom gradu Kvarnersko-goranske regije, jedna južna prema Splitu, glavnom gradu Dalmacije i drugom po veličini gradu u Hrvatskoj, i treća, istočna, prema Osijeku, glavnom gradu Slavonije i Baranje. Postavlja se pitanje koji je hrvatski grad najljepši. Svi su hrvatski gradovi lijepi, od Iloka, preko Županje, Čakovca i Samobora, do Umaga, Metkovića i Cavtata, da navedemo samo one rubne, granične ili gotovo granične manje gradove. No, budući da je zapravo glavna posebnost Hrvatske to naše Jadransko more, „Mare nostrum croaticum“, prirodno je očekivati da je najljepši hrvatski grad smješten na moru. I nekako je uobičajeno, zbog njegove prekrasne srednjovjekovne arhitekture, zbog zidina koje mu daju zaokruženost i zbog njegova idealnog položaja između mora i Srđa, Dubrovnik smatrati najljepšim hrvatskim gradom. No, recite vi to Splićanima! Ne'eš ti! Baš kao u onoj pjesmi, sveti Duje ne će ni da čuje. A uostalom, najveća suvremena dubrovačka pjevačica Tereza Kesovija ovjekovječila je svojim glasom da „Nima Splita do Splita“ i da „Od svih mista na svitu najlipši je Split“ – grad izrastao iz starorimske carske ladanjske palače. No, tu je i Zadar, koji je, prije negoli je Split to postao zahvaljujući veličini, industriji, prometnoj i brodarskoj važnosti, u doba kada je Dalmacija imala politički identitet, bio glavni grad Dalmacije i u njemu je zasjedao Dalmatinski sabor. I da grad nije teško stradao uslijed divljačkih savezničkih bombardiranja za vrijeme Drugoga svjetskog rata, moglo bi se s pravom reći da je Zadar najljepši hrvatski grad. A nedavno je na Hrvatskoj televiziji kandidat u kvizu znanja, upitan iz kojega je grada, odgovorio: „Iz najljepšeg grada na Jadranu“. „A koji je to?“ „Znam da će se Dubrovčani i Splićani naljutiti, ali za mene je to Šibenik“. I kada pogledamo slike Šibenika kako okružen zelenilom izlazi iz mora, a u spletu lijepih starih kuća crvenih krovova ponosno se koči najljepši pojedinačni spomenik hrvatske arhitekture, katedrala sv. Jakova graditelja Jurja Dalmatinca, mora se priznati da čovjek ima pravo. A i Rijeka ima svoje adute, kao najurbaniji hrvatski grad, s golemom lukom, rijekom Rječinom, kozmopolitskim Korzom i divnim velikim palačama u luci i oko nje. Svakako i Osijek, iako nema mora, ima plovnu Dravu, brodove na njoj i plaže uz nju, prvi tramvaj u Hrvatskoj, staru četvrt Tvrđu i najuređenije središte u smislu zapadnoeuropskog urbanizma secesijskoga stila. A tek istarski biseri, Pula s Arenom i drugim rimskim spomenicima i sa sjajnom historicističkom arhitekturom u središtu grada, pa zatim gradići u unutrašnjosti poluotoka, dok na priobalni Rovinj, Poreč i Labin ne treba ni trošiti riječi. A na sjeveru je Varaždin, „pričuvni glavni grad Hrvatske“, grad baroka i slikovitih srednjoeuropskih crkava, te urednih ulica i trgova kao stvorenih za „španciranje“.

A svi oni dragulji – gradovi i gradići na obali Jadrana i na otocima? Od Lovrana i prve turističke ljepotice Opatije preko Crikvenice, Krka i njegove katedrale, Omišlja, Malinske, Vrbnika i Baške, do Raba, njegove katedrale i njegovih zvonika te Lopara, preko Cresa, Osora i njegove katedrale, Velog Lošinja, Senja, Karlobaga, Paga i Novalje, Nina i njegovih starohrvatskih crkvica, Preka i Kali na Ugljanu, Pakoštana, Biograda, Vodica, Tkona na Pašmanu, Prvića, Primoštena, Zlarina, Sali na Dugom otoku, Murtera, Tribunja, Rogoznice,Trogira i njegove katedrale, Kaštela, Omiša, Makarske i njezine katedrale, Brela i Baške Vode, Zaostroga i Tučepa, gradićâ na Šolti, zatim Supetra, Pučišćâ i Postirâ na Braču, Hvara i njegove katedrale, Jelse i Staroga Grada, Visa i Komiže, Korčule i njezine katedrale, Blata i Vele Luke, gradićâ na Pelješcu – Trpnja i Orebića, gradićâ na Mljetu, Lastova, gradićâ na Šipanu, Lopuda i Lokruma. Ima li tome nabrajanju uopće kraja? A svaki od navedenih gradova i gradića dragulj je sredozemne arhitekture u rajskom okružju mora i bujne mediteranske vegetacije.
Pri tome nabrajanju primorskih dragulja ostali su pomalo zaboravljeni mnogi gradovi i gradići velike povijesne i kulturalne važnosti na kontinentu, pa je red da i njih spomenemo: Solin s rimskim i starohrvatskim arheološkim spomenicima, Sinj sa svojom Alkom i poznatim marijanskim svetištem, Imotski sa svojom prekrasnom gradskom jezgrom, zatim Drniš, također u unutrašnjosti Dalmacije, kao i Knin sa svojom velebnom tvrđavom kralja Zvonimira, zatim Pazin, Buzet, Beram, Grožnjan, Motovun i Buje u unutrašnjosti Istre, Gospić, glavni grad Like, Delnice, Slunj, Duga Resa, Karlovac i njegove četiri rijeke, Petrinja, Ivanić-Grad, Krapina, Klanjec, Marija Bistrica s glasovitim marijanskim svetištem, Križevci s grkokatoličkom katedralom, Ludbreg, Koprivnica, Kutina, Sisak sa svojom katedralom i lukom na Savi i na Kupi, Nova Gradiška, Bjelovar sa svojom katedralom, Daruvar sa svojim toplicama, Lipik, Požega sa svojom katedralom i slikovitim glavnim trgom, Pitomača, Virovitica, Našice, Slavonski Brod i njegova luka na Savi, Slatina, Vinkovci, Orahovica, Gunja, Đakovo sa slavnom Strossmayerovom katedralom, Beli Manastir i grad-heroj na Dunavu – Vukovar.

A naša metropola? Prebogata riznica pjesama posvećenih Zagrebu dovoljno svjedoči o tome koji se grad najviše ima rad i koji je „najlepši nam grad“.
A može li se govoriti o ljepotama Hrvatske bez spominjanja njezinih nacionalnih parkova i parkova prirode, od svjetski poznatih Plitvičkih jezera do Kornatskog otočja, od Brijuna do Mljeta, od Velebita i Paklenice do slapova Krke, od Risnjaka do Medvednice, od Učke do Lonjskog polja, od Telašćice do Lastovskog otočja, od Vranskog jezera, preko Žumberka i Samoborskoga gorja do bujne prirode Kopačkoga rita?

O hrvatskom jeziku

U tebi sam vijek svoj proživio,

Drevni i lijepi jeziče Hrvata:

Rođen na morskom pragu tvojih vrata,

Polako sam te, uz trud, osvojio.
(Vladimir Nazor, Hrvatski jezik)
„To što mi Hrvati (najtipičniji malograđanski politički kverulanti na globusu) imamo uvijek pravo, to je upravo ono naše „Hrvatsko Pravo“, koje je dalo purgarima Hrvatima našu pravašku svijest. Međutim, doista je glupo devet stotina godina gubiti parnice, a imati pravo! Hrvati primaju krst iz Rima, a postaju glagoljaši, i ta proturimska, glagoljaška tvrdoglava upornost znači zapravo prvu organiziranu narodnu pobunu u okviru rimske crkve, u vremenu kada o narodnosti u Europi još nitko nije ni sanjao.“
(Miroslav Krleža, Deset krvavih godina)
Nisu Hrvati izmislili glagoljicu. Izmislila su je sveta braća Ćiril i Metod, slavenski misionari. No, Hrvati su glagoljicu najzdušnije prihvatili kao izraz svoga nacionalnog identiteta „u vremenu kada o narodnosti u Europi još nitko nije ni sanjao“, kao što kaže Krleža. Osim toga, Hrvati su jedini od slavenskih naroda glagoljicu doveli do likovno-estetskog savršenstva, počevši od Bašćanske ploče (oko 1100. godine) do prelijepih višebojnih iluminacija u Hrvojevu misalu (početak XV. stoljeća) i zadivljujućih inkunabula s kraja XV. stoljeća, kao što su Hrvatskoglagoljaški misal i Kosinjski brevijar (vidi prekrasne ilustracije u Frangešovoj Povijesti hrvatske književnosti). Hrvati su toliko prihvatili glagoljicu da su Česi, dakle oni kojima je to pismo prvotno bilo namijenjeno, u XIV. stoljeću pozivali hrvatske glagoljaše u Prag kako bi poučavali glagoljicu u njezinoj hrvatskoj, uglatoj inačici.

Zlatno doba hrvatske glagoljaške književnosti (po prilici od 1075. do 1475.) stvorilo je jedinstvenu enklavu pučkog jezika unutar zapadnog kršćanstva (Ivo Banac, Hrvatsko jezično pitanje).

Od robstva bi davno u valih

Potonula Italija

O Harvatskijeh da se žalih

More otmansko ne razbija.

(Vladislav Menčetić [1617.-1666.], dubrovački pjesnik, Trublja Slovinska)

U doba „ostataka ostataka“, dakle u doba najveće redukcije hrvatskog suvereniteta, Dubrovačka je Republika predstavljala jedinu luč neprekidna trajanja toga suvereniteta. Stoga nije čudno da je Bartol Kašić(1575. – 1650.), pisac prve hrvatske gramatike, isusovac podrijetlom iz čakavskog Paga (Ivo Banac, Hrvatsko jezično pitanje), izabrao upravo dubrovački govor za temelj svoje slovnice, nakon što se boraveći u Dubrovniku dobro upoznao s tim govorom. A osim toga, kao što kaže Banac, „crkveni učenjaci su sve više priznavali štokavski kao najznačajnije hrvatsko narječje“ iako je temeljno djelo hrvatske književnosti, Marulićeva Judita, napisano na ikavskoj čakavici. Razmatrajući problematiku neobjavljivanja Kašićeva prijevoda Biblije na isti taj ijekavsko-štokavski govor hrvatskoga jezika, Marko Grčić piše:

„(…sklonio) papu Urbana VIII. da ne dopusti njezino objavljivanje. Argument mu je, ukratko, bio da je knjiga prevedena na dubrovački i da se stoga izvan tamošnje biskupije ne će moći ni čitati. To, međutim, tvrde stručnjaci, nije bilo točno: već i površan uvid u Kašićev prijevod kazuje, naime, da je on imao, kao što pronicavo opaža akademik Radoslav Katičić, pred očima budućnost zajedničkoga jezika Hrvata – kojoj bi njegov pothvat mogao biti tek početak – a ne puka stilizacija prošlosti nekoga od dijalekata, ili pak njihova sinkretizma.“

(Marko Grčić, Riječi, riječi, riječi).

Malo-pomalo, Kašićevo je načelo prihvaćeno i dobilo snažan vjetar u leđa Gajevom reformom sjeverozapadnoga, kajkavskog hrvatskog književnog jezika i proglašavanjem dubrovačkih klasika uzorima dobra pisanja. A ostalo, Novine horvatske, Danica horvatska, Mihanović i Horvatska domovina, to ostalo je – povijest. Povijest koja završava stvaranjem slobodne hrvatske države.

Kao što kaže bard hrvatske književnosti, Slobodan Novak, citirano također iz knjige Marka Grčića Riječi, riječi, riječi: „Novak je nedvosmislen: 'Ja sam iskreno iskazivao svoje poštovanje ličnosti i djelu osnivača slobodne hrvatske države, Franji Tuđmanu, i osjećam duboku zahvalnost tomu hrvatskom velikanu, bez ikakvih naivnih iluzija o njegovoj nepogrješivosti i nadzemaljskoj čistoći, i bez ikakva strančarenja. S jedinim žaljenjem što mu sudbina nije dala vremena da nam državu zaštiti od globalizacije, onakve kakvu, čini se, priželjkuju veliki, da zaštiti našu nezavisnost od fiktivne Europe, a Domovinski rat od haaškoga Usuda i njegove sramotne pravde.'“

Bogu hvala, sudbina je Slobodanu Novaku i svima nama dala vremena da doživimo oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču na Haaškome sudu. U smislu onih Krležinih devetsto godina gubljenja parnica iako smo u pravu, poslije gotovo tisuću godina Hrvatska je na bjelosvjetskom sudištu napokon dobila jednu parnicu. I to ne bilo kakvu. Onu najveću.

Španjolski jezik spada u pet velikih svjetskih jezika. Nakon mandarinskog kineskog drugi je jezik na svijetu prema broju izvornih govornika te je jedan od šest službenih jezika Europske unije. Postoji 470 milijuna izvornih govornika španjolskoga, a 20 milijuna ljudi uči ga kao strani jezik. Osim toga, nakon engleskoga drugi je najkorišteniji jezik na društvenim mrežama poput Facebooka i Twittera.

Službeni je jezik u sljedećim državama: Španjolskoj, Meksiku, Gvatemali, Hondurasu, Nikaragvi, Salvadoru, Kostariki, Panami, Venezueli, Kolumbiji, Kubi, Dominikanskoj Republici, Portoriku, Ekvadoru, Peruu, Boliviji, Čileu, Argentini, Urugvaju, Paragvaju i Ekvatorijalnoj Gvineji.
Uz talijanski, francuski, portugalski i rumunjski, španjolski se kao romanski jezik razvio iz tzv. pučkog latinskog. U španjolskom ima puno riječi arapskog podrijetla zbog arapskih osvajanja Iberskog poluotoka. Naziva ga se još i kastiljskim što je zapravo latinoamerički naziv za španjolski koji se govori u Španjolskoj.

Učenjem španjolskog otvaraju se vrata hispanskog svijeta u kojem nas čekaju mnogobrojni umjetnici poput Pabla Picassa, Salvadora Dalija, Fride Kahlo, Antonija Gaudija, književnici poput Miguela de Cervantesa, Gabriela Garcije Marqueza, Isabel Allende, Maria Vargas Llose, filmski velikani poput Luisa Buñuela, Pedra Almodovara, Alejandra Amenabara, glazbenici poput Carlosa Santane, Paca de Lucije, Placida Dominga, grupe Manu Chao i Gypsy Kings i mnogi drugi.

Ako želite zaroniti u svijet tanga, flamenka, salse i ostalih plesova, naučiti pripremati delicije poput tortilja, enchilada, paelle ili jednostavno moći se sporazumijevati u gradovima poput Madrida, Barcelone, Buenos Airesa, krenite učiti španjolski i sigurno će vas ostaviti bez daha jedan od najromantičnijih jezika svijeta.

Diana Turković: Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš. Jezici su budućnost. I svatko bi trebao znati barem 2 strana jezika jer s jezicima uvijek možete posla naći.

Little Wing: Najbolji ste:)

Suzana Režek: Treba mi za posao

Dorotea Kovačićek: Zato što mi je profesorica iz francuskog rekla da ću sve zaboraviti ako ne nastavim – I ja zaboravila.

Ivana Trivić: Već godinu i pol učim njemački u Vodnikovoj, i ekipa i profesorica su odlični…

Nikola Pranić: Vrijediš onoliko osoba koliko jezika govoriš.

Annabel Amalija Lee: Želim učiti jezik jer je znanje blago.

Matea Predrag: Suprug i ja putujemo svake subote iz Siska kako bismo učili strani jezik baš u Vašoj školi, iako u Sisku također imamo nekoliko škola stranih jezika. Smatramo da ste najbolja škola za strane jezike koja nam pruža kvalitetnu poduku i učenje jezika u zdravoj i motivirajućoj okolini te škola s odličnim profesorima koji nam svoje znanje nesebično i marljivo prenose, uvijek spremni i motivirani za rad. Svakako ćemo upisati i drugi semestar, pa bi nam dobro došao i neki mali popust pri upisu.
Lijep pozdrav.

Tihana Britvić: Učenje stranih jezika za mene nije samo učenje novih riječi, već učenje potpuno novog načina razmišljanja o nama poznatim stvarima. S obzirom da volim učiti strane jezike, nove kulture i običaje, želim nastaviti učiti jezike u najboljoj školi stranih jezika, sa super kolegama i još boljim profesorima.

Nikola Prikola: Zato jer ima jedna mala Švabica kaj mi stalno namiguje, a ja ju ne znam (na njemačkom) pitati kaj joj je s okom?

Dinka Jonjić: Super profesorice i odlična ekipa.

Kristina Smiljanić: Jer me Vodnikova može odvesti u cijeli svijet.

Marija Glavaš: Zato što na taj način otvoriš sebi vrata čitavog jednog novog svijeta, nepoznato polako pretvaraš u poznato i činiš korist sebi i drugima.

Žaklina Kuljanac: Obožavam talijanski, ali ga nisam naučila prije te bih sad zeljela naučiti ga popravo, a mislim da nema bolje škole za to od Vodnikove.

Iva Semren Ex Krošelj: Jezici su moja strast!!!

Jurica Jotić: Definitivno odličan program, odlična profesorica iz francuskog i toplo preporučam apsolutno svima, Vodnikova je najbolji izbor.

Mirna Dora: Nema škole do Vodnikove.

Ljube Mihaljević: Moj engleski je dosta zakržljao pa je vrijeme da se pozabavim njegovim vježbanjem, uz stručnu pomoć, naravno!

Petra Maček: Vi ste učinili da zavolim jezik kojeg prije nisam mogla čuti. Krenula sam sa strahom kako ću učiti nešto što ne volim, ali riskirala sam i sada mogu reći i profitirala. Smatram da ste odlična škola, profesionalna, motivirajuća i s odličnim profesorima.

Ivana Polenik: Među prvim školama stranih jezika za koje sam još daaaaavno čula... mislim da tolike godine rada zaista garantiraju kvalitetu. Uz engleski i pomalo španjolskog (iz sapunica ), voljela bih naučiti i talijanski (počela sam ga uciti), njemački i ruski. Za početak
Bez poznavanja stranih jezika ograničena sam i u traženju posla i u komunikaciji. a ja jako volim brbljati!

Ramona Relković: Seit zwei Jahren lerne ich Deutsch in der Vodnikovaschule. Obwohl ich im Gymnasium Deutsch gelernt habe, habe ich alles vergessen und habe vom Anfang begonnen. Jetzt, zwei Jahre später, kann ich auf Deutsch sprechen, schreiben, lesen und viel verstehen...

Andreja Ružak Barbanov: Zato sto zaslužujem najbolje:)

Anamarija: Engleski sam počela učiti s 5 godina. U Vodnikovu idem već 12 godina i mislim da je najbolja škola stranih jezika u gradu. Tijekom ovih 12 godina upoznala sam puno profesora koji su produbili moje zanimanje za engleskim. Mislim da će mi znanje koje sam ovdje stekla pomoći pri upisu na fakultet i kasnije u životu.

Neven Obradović: Kratko i jasno – hoću naučiti njemački, planiram na razmjenu, darum iš ferštehe nur ajn bišen dojč, aba mit Vodnikova...

Dorotea Crnjac: Htjela bih nešto francuskog naučiti, znam da će biti teško i da ću se namučiti. Merci za sada samo znam reći,...

Filip Đurinić: Hoću naučiti nove jezike.

Snježana Đurinić: Hoću i želim znati!

Jasmina Vrgoč: Želim učiti jezike jer smatram da je cjeloživotno obrazovanje danas potreba, a želim učiti u Vodnikova - Centar za strane jezike/Svijet jezika zato što sam tu već godinama i znam da nemate realnu konkurenciju.

Sanja Basar: Želim nastaviti učiti njemački jezik u daleko najpoznatijoj i najkvalitetnijoj školi stranih jezika. Učim njemački godinu i pol, te mogu reći da razumijem već dosta toga i da bih se znala snaći u svakoj prilici. Atmosfera je odlična, a profesorica gradivo uvijek napravi zanimljivim. Zbog mnogih izdataka koji me čekaju narednih mjeseci će mi biti teže izdvajati novac za tečaj, a svakako bi voljela nastaviti još nekoliko godina učiti jezik.

Una Bučar: Engleski jezik u Vodnikovoj školi učim već godinu i pol dana i nisam izostala niti jedno predavanje, što možete provjeriti u Vašim evidencijama. Kad sam na satu engleskog jezika, pružate mi osjećaj ugode, sreće i zadovoljstva. Želim se i dalje tako osjećati naročito zato što kao posljedicu toga osjećaja mogu naučiti nešto što mi koristi u privatnom i poslovnom životu.
Avon Lady J: Zato što ima puno škola za strane jezike, ali samo jedna je Vodnikova!